PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Kada je završio treći razred osnovne škole, njegov ujak Vasa mu je poklonio srebrni sat, „korisno sredstvo za vaspitanje, jer sam njime naučio da mjerim vrijeme”, naglašava Milutin. Uz taj sat trebalo je izmijeniti i odjeću tako da je uskoro dobio i novo „muško” odijelo: kaput sa prslukom kako bi u njemu mogao da drži svoj srebrni sat i tako ga „dostojanstveno” pokazivao svojim vršnjacima i ostaloj djeci u okolini. „Tako odjevenog i opremljenog počeše mlađi da me zovu ‘mladim gospodinom’ što mi je vrlo laskalo. Uživjeh se u ulogu prve muške glave u kući, a za takvog su me, mališana, svi priznavali”. U to vrijeme, dakle poslije završenog 3. razreda, počeo je da uči da svira na tamburi, koju mu je, takođe, kupio ujak Vasa. Ujak mu je najmio jednog visprenog tamburaša koji ga je podučavao na tom lijepom instrumentu.
„Kad stigoh u četvrti razred osnovne škole, gdje je trebalo da učim staroslovensko pismo, crkveno pjenije i vjeronauku, naša guvernanta, koja je svršila njemačke škole, saopšti majci da nije dorasla za te predmete. Zato nam je svakog večera dolazio učitelj daljske osnovne škole da nas u tome svemu podučava. Bio je vrlo dobar čovjek, i svi smo ga vrlo voljeli. Na njegov čas dolazila su čak i mlađa djeca, tek da se sa njime poigraju”, sjeća se Milanković u svojim „Uspomenama”.
Iako je vjeronauku dobro upoznao, po veoma pristupačnim i osmišljenim postupcima unajmljenog učitelja, ova oblast nije kasnije ostavila bilo kakav veći trag u životnom nazoru budućeg velikog naučnika. Njega je kasnije mnogo više interesovala „svjetovna” istorija, naročito istorija nauke, a umjesto hrišćanskih apostola, svetaca i crkvenih otaca Milankoviću su kasnije bili mnogo bliži „heroji nauke, tehnike i filozofije”.
Pod budnim okom svoje majke Jelisavete (rođene 22. III 1857. po starom kalendaru) Milutin je, sa ostalom braćom i sestrama, prošao svoje kućno (privatno) osnovnoškolsko obrazovanje. Već od svoje pete godine je pokazivao izraziti talenat prema matematici tako da je mogao veoma dobro napamet da računa. Bilo je, istina, pokušaja i da privatno uzima časove klavira, ali to se nikako nije dopadalo ovom budućem naučniku. Inače, bio je uzuzetno muzički talentovan, a tu nadarenost je (kako sam o tome svjedoči) naslijedio od svoje majke i ujčevine Muačevića. Dovoljno je bilo da jednom čuje neku melodiju da bi je potom zapamtio i mogao vjerno reprodukovati. Kasnije je, na primjer, u Beču bio veliki ljubitelj i stalni posjetilac operskih predstava. Čak i u studentskim okolnostima, kada je oskudijevao u materijalnim sredstvima, nikada nije propuštao određenu opersku predstavu.
U vrijeme svog boravka u očevom domu u Dalju, a to znači do svoje 10. godine, Milutin je često sjedio na obali Dunava i uživao da posmatra neprekidno proticanje ove velike rijeke. Inače, njegova kuća i imanje, naročito bašta sa zadnje strane kuće, bili su uz samu obalu Dunava, a voda ove rijeke je povremeno podrivala svoju desnu obalu i tako mijenjala korito kojim je vjekovima proticala. Mulutin je sa ljubavlju posmatrao i drugu stranu Dunava, onu na Bačkoj strani, ali je najradije uživao u ljepotama zvjezdanog neba. Već tada, u najranijoj mladosti, on se okretao ka dalekim nebeskim prostranstvima posmatrajući zvijezde i uživajući u njihovom treperavom sjaju.
„Kada je pala noć, a na nebu se pojavile zvijezde u onom bezbroju koji se viđa samo u slobodnoj prirodi, Dunav je izgledao ljepši, tajanstveniji i veličanstveniji no preko dana” , piše Milanković u svojim „Uspomenama”.
„A kada ga obli mjesečina, bio je čaroban. Bilo je uživanje sjediti u našoj bašti, posmatrati njegove srebrne talaščiće i slušati njihov šum. S one strane njegove miješala se sa tim šumom pjesma hora bezbrojnih pjevača. To su bile žabe koje su se od pamtivijeka kotile u baricama Daljskog rita što ih je ondje ostavljao Dunav iza svake proljetne poplave. U ublaženom i oplemijenjenom obliku čuo se u našoj bašti ne samo taj hor već se u njemu razaznavao i glas pokojeg grlatog soliste šaljapina svoga roda. Rado sam slušao tu muziku. Ona je bila himna životu, prirodi i vječnom zvjezdanom nebu nad našim glavama”.
Rastanak od rodnog Dalja, od pitome, tople i lijepe prirode, bio je težak za mladog Milutina. Sa suznim očima je otišao u susjedni Osijek da bi nastavio školovanje u srednjoj školi. Tada su u Austrougarskoj (u drugoj polovini 19. vijeka) postojala dva tipa srednjih opšteobrazovnih škola. Klasična gimnazija je trajala osam godina i ona je spremala učenike za studije na filozofskim i prirodno-matematičkim fakultetima, za studije književnosti, raznih jezika, medicine, prava i sl. U tim gimnazijama su se pored uobičajenih predmeta opšteobrazovnog karaktera izučavali i klasični jezici, grčki i latinski, tako da se poslije maturiranja moglo direktno upisati na studije.
Pored klasične, postojala je i realna gimnazija (tzv. realka) koja je imala sedam razreda i spremala učenike za buduće studije tehnike i poljoprivrede na visokim tehničkim školama navedenih struka. Milankovićev otac je želio i zavještao da mu sin Milutin završi realku i nastavi studije na Visokoj poljoprivrednoj školi kako bi mogao dalje održavati i unapređivati njihovo veliko poljoprivredno imanje. Milutin je stigao u Osijek i nastanio se kod ujaka Paje, upisao realnu gimnaziju i tako otpočeo svoje srednjoškolske dane. Zapravo, tada je praktično prvi put počeo da pohađa redovnu školsku nastavu.
(NASTAVIĆE SE)